Nove pjesme starog pjesnika

MALO I VELIKO

Kada se osjetiš velikim,

Pomisli na zvijezde i svemir

I u sekundi ćeš postati malen,

Sićušan poput zrna najsitnijeg pijeska.

Veličinu ćeš priznati

Samo onom nevidljivom,

A sve drugo će ti se

Od toga trenutka

Činiti malim i beznačajnim…

Čak i najveća zvijezda.

ODAKLE DOLAZE MISLI,
ODAKLE DOLAZE RIJEČI

Otkrio sam tajnu

Odakle dolaze misli,

Odakle dolaze riječi.

Odlučio sam svima priopćiti

Odakle dolaze misli,

Odakle dolaze riječi,

Jer bez te spoznaje,

Bez tog otkrića,

Sva naša znanja su nepotpuna.

Priredit ću tiskovnu konferenciju,

Organizirat ću simpozij,

Održat ću propovijed u obližnjoj crkvi

Na zgražanje svećenika i vjernika,

Priopćit ću narodu i svijetu

Odakle dolaze misli

I odakle dolaze riječi.

Samo još nisam siguran

Kojim riječima to izreći,

Kojom rečenicom poantirati završnu misao

Na način da i najumniji znanstvenik

I prostodušno dijete shvate

Odakle dolaze misli

I odakle dolaze riječi.

Jer… ako ta istina

Ne bude svima razumljiva –

Bolje je da ostane neizgovorenom.

JA, TI, MI

Bio jednom jedan ja

I susreo jedno ti.

Razgovor je bio zanimljiv.

Ja je bio malo prepotentan,

A ti je bio malo samoživ.

Pogledi na ti

Budili su želju kod ja

Za novim susretom.

I ti i ja su slutili

Da će biti usamljeni

Izostane li nastavak njihova druženja.

Nisu više mogli jedno bez drugoga.

Nakon brojnih ushita, nesporazuma,

Svađa i mirenja,

Pa ponovno novih ushita,

Shvatili su i ja i ti

Da mogu biti ispunjeni

Samo kao mi.

I eno ih –

Žive sretno

Između dva rastanka.

DOLAZAK PJESME

Pjesma dolazi

Kada ona poželi.

Iako to odavno znam,

Svejedno me iznenadi

Svaki puta kada se pojavi.

Obraduje me i ponizi spoznajom

Da još uvijek ne mogu bez nje.

JUTRO MOJE DANAŠNJE

Jutro je najljepši dio dana.

Na to me podsjeća i ovo jutro

Nalik rađanju.

Tužan sam kada pomislim

Koliko sam jutara prespavao.

Eh, toliko sam dana otpočeo

Na krivi način!

Ljutim se na sebe

Što mi misao na propušteno

Kvari ljepotu ovoga jutra.

Jutro moje današnje,

Oprosti mi što mislim na ono

Što je bilo i što je moglo biti,

Umjesto da uživam u tebi.

Nije dobro kada prošlost

Kvari sadašnjost,

Zato zavidim kamenu i stablu

Jer ne posjeduju

Misao na jučer.

SITNICE

Zbog koliko krupnih događaja

U svome životu zanemario sam

Brojne predivne sitnice.

Posramljen promatram sitnice

Od kojih je satkan svaki stvor,

Svaki dan i život moj.

Oprostite mi vi predivne sitnice

Što sam vas podcijenio,

A samo kroz vas sam

Istinski bivao.

RADOZNALO DIJETE

Bog voli radoznalu djecu,

Iako odraslima stanjuju živce.

Bog voli razigranu djecu,

Iako buka koju dižu

Podsjeća na kaos.

Dobri Bog zna

Da samo dječica

Pokreću svijet.

Sve drugo nalikuje umiranju.

POČETAK I SVRŠETAK

Na početku

I na svršetku života

Postavljamo ista pitanja.

Odgovori su posve različiti,

Sve do trenutka

Kada nastupi tišina

Iz koje je sve otpočelo.

NOVO PRIJATELJSTVO

Novo prijateljstvo ima smisla

Samo ako nas iznenadi

Poput dobre pjesme nepoznatog pjesnika

Za koju pomislimo:

Šteta da ju ja nisam napisao,

Ona izriče moje misli i moje osjećaje,

Bila je tu negdje u meni odavno.

Novo prijateljstvo se događa

U jednoj rečenici

I neplaniranom susretu.

U prepoznavanju sebe u drugome,

U radosti zbog darivanja.

Novo prijateljstvo

Nalik je našim

Najboljim starim prijateljstvima,

Inače nije vrijedno spomena.

Introspektivna poezija o poniznosti
i ushitu bića, o povjerenju u riječ

Piše Darija Žilić

Miro Gavran prije svega je poznat kao vrstan, nagrađivan i prevođen dramatičar i prozni pisac, no treba istaknuti i njegovo pjesništvo. Piše poeziju od rane mladosti, povremeno ju je objavljivao u književnim časopisima, da bi tek u pedeset drugoj godini života napravio strogi izbor pjesama, odnosno objavio prvu pjesničku zbirku pod jednostavnim naslovom Pjesme. Riječ je o pjesmama koje odlikuje jasnoća izraza i misli, značenje u kojem se zrcali iskustvo života i poseban odnos prema jastvu, u obliku ironije, ili pak prikaz odmjerenosti i u životu i u iskazu. Čovjek nije postavljen kao mjerilo svih stvari, sve je jednakovrijedno, a svijest o međupovezanosti sreće i nesreće donosi pak pomirljivost i blagost, izostanak iznenađenja pridonosi ravnovjesju duha i tijela, oslobađanje od strahova, „bez straha u susret poslovima koji te očekuju“, predavanje pisanju.

Rekla bih da su svojom gnomičkom misaonošću pjesme gotovo istočnjačke, bave se više duhovnim i poukom života nego igrom jezika, metaforama. U odnosu umjetnosti, knjige i života, Gavran naglašava upravo odvojenost stvarnosti od riječi, ona ne može biti pokorena, a do istine se ne dolazi čitanjem, premda, da bismo sve to shvatili, nužno je baš čitati knjige. Pišući poeziju Gavran želi zahvatiti punoću života u svim aspektima, od obitelji, knjiga, ljubavi, jer sve to čini cjelinu, svaki dio jednako je vrijedan. Pritom i samo kretanje bića treba biti usklađeno sa svijetom, kroz svijest o povezanosti poraza i pobjede, stoičko promatranje, emaniranje blagosti prema ljudima, čak i kad imaju loše namjere, opraštanje samome sebi zbog prošlosti. Jer sve je to dio svijeta u kojem živimo. Umjetnost nije identična životu, kao ni riječ stvarima, ta podvojenost je stalno prisutna, odmak prema vlastitu pozivu, koji se promatra bez pretjerane strasti upravo kako bi sve trajalo u vremenu, a zato treba obuzdati maštu, i prihvatiti sve aspekte života.

Tako se pjesnik obraća i sebi i čitatelju, na neki način autopoetički objašnjava svoju poziciju pisca koji piše o raznim aspektima ljudske osobnosti, o vrlinama i manama, posebno o ljubavi između muškarca i žene. Upravo zagledanost u vlastiti duh otkriva sve ono važno u biću, bliskost tuđosti, nesavršenost. U knjizi nalazimo i molitve, kao zagovor za one koji su razdvojeni, obraćanje Gospodinu. Kraj i početak su bliski, rađanje i umiranje u jednom. Znanje je svijest o svemu tome: „Čovjek koji zna, živi smiren u svakom stanju.“

Miro Gavran autor je i odlične poeme Obrana Jeruzalema, u kojoj kroz biblijsku tematiku progovara o kršćanstvu, izgubljenim vrijednostima, potrazi čovjeka za smislom života, a ujedno to je i krik protiv nečovječnosti, zavisti i zluradosti, žestok otpor besmislu.

Otvorenost bića ogleda se i u novim pjesmama, tako je Novo prijateljstvo kao neplanirani susreti, „prepoznavanje sebe u drugom“. U novom ciklusu nalazimo i konfesionalne pjesme u kojima se lirski subjekt obraća „predivnim sitnicama“ koje je zanemarivao, iznosi prijekor vlastitu biću zato što je podcijenio sitnice i što se okupira onim što je bilo i što bi moglo biti, jer „misao na jučer“ kvari ovo sadašnje, stoga treba bivati u trenu, u epifaniji. I uopće, premda ne objavljuje često pjesme, pjesnik je svjestan neumitnosti i važnosti poezije bez koje ne može, ta iznenadnost susreta, kao i pojavnost pjesme tu je da ga podsjeti na ljepotu života kroz spoznaju da se poezija nije izgubila iz njegova života. U biću, jastvu, povezanosti, pjesmama dominira ushit, ali i šimićevska poniznost u pjesmi Malo i veliko, objava svijetu o riječima koja je kao evangelička objava vjere u moć riječi i pjesme u vremenu sumnji, povjerenje u smisao.